Dogradnja koju su uz tri desetljeća staru obiteljsku kuću u predgrađu Velenja koncipirali arhitekti Aleksandra Dolenec i Gregor Gojević, a dozidana je prije tri godine, jest olakšanje samo po sebi: ona je samo stambeni objekt koji očito ne želi biti ništa drugo do promišljen, skroman i nenametljiv okvir unutarnjeg prostora. Prostora koji je ugodan i ljudima koju u njemu žive i okolini u kojoj se nalazi. 

Njihovu arhitekturu poimam kao olakšanje ponajprije zato što je sušta suprotnost našoj obiteljskoj gradnji koja je u velikoj mjeri uništila sliku slovenskog krajobraza. Kuće su to preskupe i prevelike, često loše i bahato oblikovane, obično nefunkcionalne i uglavnom tehnički zastarjele. Jednostavan, rekli bismo gotovo anoniman drveni sanduk, u takvom je tipičnom okolišu slovenskih obiteljskih kuća začudan. Atraktivan je upravo u svojoj različitosti, u smirujućoj strogosti pravilne geometrije. Svjedoči o smionosti i odlučnosti arhitekata što se očito mogu ostvariti tek kada se nađu investitor i projektant “u jednoj osobi”.